Kako reagovati kada dijete udara, grize, grebe…

Mi smo odrasli. Oni su djeca. Oni uče da žive po našim pravilima i da se ponašaju onako kako se od njih očekuje. Imaju urođenu, instinktivnu potrebu da izraze svoju volju, ali ne umiju da kontrolišu svoje impulse. U tako zamršenoj situaciji, zašto neki roditelji udaranje, ujedanje i grebanje shvataju kao odraz nevaspitanja djece, naročito kad imaju manje od četiri godine?

Djeca nas veoma lako iznerviraju, pa mnogi roditelji, umesto da uijvek imaju na umu da su oni odrasli i da je posao djece da se ponašaju kao djeca, počnu da se spuštaju na nivo trogodišnjaka, pa i sami viču, ponekad i uzvrate djetetu udarac. To može riješiti problem trenutno, ali će u suštini samo pogoršati situaciju. Onog trenutka kad izgubimo kontrolu nad sobom, prestajemo da budemo autoritet djeci. Jer, oni to veoma dobro osjete i zbog toga se osjećaju nesigurno, ali moćno. U takvim situacijama kazne proizvode strah, nepovjerenje, odbojnost.
Konačno, ovakve disciplinske mjere ne daju rezultat jer ne tretiraju ono što djeca zapravo pokušavaju da vam kažu, a to je da im je očajnički potrebna vaša POMOĆ da izraze svoje emocije.
Vaš ugao gledanja i stav
Ako ste vi, kao odrasla i zrela osoba, u stanju da prihvatite ponašanje vašeg djeteta kao privremeno „ludilo”, poziv za pomoć, vaša uloga i reakcija na ove situacije postaje mnogo jasnija i bolja. Kada to shvatite, postaje vam smiješna i sama pomisao da na njihovo loše ponašanje reagujete sa: „Kako možeš tako da se ponašaš prema meni! Ja sam ti majka, toliko toga radim za tebe!”
Umesto toga, kao odrasla i razumna osoba, reći ćete: „Vidim da ti je teško da prestaneš da udaraš, pa ću ja da ti pomognem i da te uzmem za ruke.” Ili možete reći: „Neću ti dozvoliti da udaraš. Ti si toliko uznemiren da sam ja morala da sklonim svoj telefon od tebe kad si hteo da ga uzmeš i igraš se njim. Sačekaćemo da se smiriš pa ćeš dobiti telefon.”
„Neću ti dozvoliti da me ujedaš. To boli. Spustiću te dolje i daću ti nešto što možeš da ugrizeš a da niko ne bude povrijeđen.”
Sidro
Tajna je, dragi roditelji, upravo u tome da djetetu dozvolite da u kontrolisanom okruženju iskaže svoje emocije. Djeca to rade onako kako umiju jer se kontrola nad emocijama uči tek u kasnijem uzrastu. Oni drugačije ne mogu. A ako ih vi tjerate da emocije potiskuju, ako na njihov poziv u pomoć odgovarate vikom, agresijom, ignorisanjem, stvari neće postati bolje. Ta vaša pomoć da iskažu svoj bijes, tugu ili strah je za njih sidro koje ih drži na sigurnom, a vaše strpljenje i razumijevanje jedino je što im može pomoći da jednog dana nauče da se sami izbore sa emocijama na pravi način. Ne učite ih da potiskuju osjećanja.
A kad talas ljutnje i bijesa prođe, i dalje ste im potrebni, da priznate da su njihova osjećanja normalna, da im oprostite i razumijete ih. Uostalom, kako uopšte možemo biti ljuti na nekoga čiji su impulsi i osjećanja veći od njega samog?
Ljepota ovakvog načina reagovanja na dječije „ispade” jeste što se djeca uz roditelje koji ne gube kontrolu osjećaju sigurno. Znaju da nas njihovo ponašanje neće izbaciti iz kolosjeka i znaju da imaju oslonac da iskažu svoja osjećanja.
Uz tu sigurnost da će mama i tata uvijek pomoći kad su potrebni, čak i onda kad nismo najbolje raspoloženi, djeca se osjećaju sposobnim da se bore, bez straha da će pogriješiti, da rastu i razvijaju samopouzdanje.
Konačno, djeci ne treba dozvoliti svako ponašanje i nije to poenta ovog teksta. Postavljanje granica, odlučno, ali uz poštovanje djetetove ličnosti, najbolji je način da ih naučimo da shvate svijet u kojem žive i da se u njemu osjete bezbjedno.

Izvor: http://zelenaucionica.com